content top

Povijest Klisa

Petar Kružić

Iskusni i hrabri ratnik Kružić, najviše se je proslavio sjajno braneći Klis punih 15 godina. Tako je god. 1524. turski vojvoda Mustafa potpuno opkolio Klis, koji se usprkos nestašici hrane i pitke vode hrabro branio. Srećom, prije opsade kapetan Kružić je otišao u Senj gdje je skupio 1500 pješaka i 60 konjanika, s kojima je ploveći samo noću došao i iskrcao se 10. travnja kod Solina. Odmah su krenuli prema Klisu, te su iznenadili i potpuno razbili nekoliko tisuća turskih vojnika. Zbog sjajne pobjede kralj Ludovik je darovao kaštel Breznicu kapetanima Petru Kružiću i Grguru Orlovčiću.

Usprkos uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohačkom polju god. 1526. i pada Obrovca započeli su teški dani za okruženi grad,.

Turci su stalno vrebali i kružili poput strvinara, a 4. lipnja 1532. u vrijeme izbivanja kapetana Kružića koji je otišao po pomoć, velika turska vojska je pod vodstvom Mlečanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Međutim ubrzo je Kružić sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakoćom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružić je savjetovao kralju Ferdinandu da iskoristi tu pobjedu tako da sagradi utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlečani stvarali probleme želeći zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su doista lijepo pomagali Kružića, tako da je i sam sultan Sulejman izjavio da je Klis “papinski grad”.

Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja god. 1535. Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalića kojih ih je pustio u grad na zadnju noć poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili “lijepo” i nezaboravno iznenađenje.

Krajem kolovoza god. 1536. skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junački branila, a kad je u ožujku god. 1537. stigla pomoć s mora, 3000 njemačkih vojnika kralja Ferdinanda i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., zajedno su navalili predvođeni kapetanom Kružićem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujući u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršćane divlje urlajući, pa su talijanski i njemački vojnici misleći da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Hrabri Kružić je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršćanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlačeći se prema obali gdje su bile kršćanske lađe. Nažalost, Kružić koji je među zadnjima došao do obale nije se uspio izvući. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci, a neustrašivi kapetan je junački poginuo skupo prodajući svoju glavu.

Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj širom kršćanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obećali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura 1537. došao pod tursku vlast. Građani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka. (Wikipedija)

Povijest Klisa

Vecina autora, pišuci o Klisu, ili, pak, o tvrdavi Klis pišu o “nepristupacnoj hridini… izmedu Kozjaka i Mosora”, a Lovre Katic piše o narodnoj predaji po kojoj je neka kraljica motreci Klis uskliknula “Lijepa li konja, da je još sedlo na njemu!”, a ovo sedlo, odnosno nepristupacna hridina smještena je na 43° 25′ sjeverne zemljopisne širine i 16° 23′ istocne zemljopisne dužine. Geološke osobine šire kliške okoline karakterizira sedlasta konfiguracija planinskoga grebena koja je veza izmedu Mosora s istocne strane i Kozjaka sa zapadne strane, planinâ prvog Dinarskog niza. Temeljne litološke clanove na kliškim lokacijama sacinjavaju vapnenci, vapneni pješcenjaci, vapnene brece te lapori s više ili manje kalcitne komponente dok su u krovini produkti raspadanja osnovne stijene. Tla su rasporedena na terasastim padinama koja su dijelom obradena (vinogradi i druge poljoprivredne površine), a uz rubove terasastih polja smještena su naselja: Rupotina (Gornja i Donja), Megdan, Belimovaca, Grlo, Brdo, Kurtovici, Ozrna (Gornja, Srednja i Donja), Varoš, Kosa i Majdan.

ILIRSKI OSTATCI U KLISU
Suvremena znanstvena proucavanja i istraživanja povijesnih kretanja naroda na istocnojadranskoj obali vode nas preko tekstova grckih i rimskih pisaca prema Ilirima. Danas naše znanje obogacuju, medutim, novi podatci utemeljeni na arheološkim istraživanjima, filološkim saznanjima, numizmatickim nalazima i sl. tako da pokušavamo stvoriti nešto potpuniji mozaik znanja o ilirskim plemenima i ustrojstvu države, kulturi, jeziku, obicajima, prošlosti, nego što smo znali prije suvremenih istraživanja. Nije sporno da su Iliri živjeli na kliškom podrucju, a da su odigrali znacajnu ulogu u antickom svijetu i vremenu govore toliki ustanci i ratovi odnosno važnost koju im posvecuje Rim. O ilirskom imenu imamo do danas mnogo teza, od kojih su neke doista nedokazive. Tako se tvrdi de je Illyrios, praotac Ilira, po legendi sin je Fenicanina Kadma i Harmonije, kcerkom boga Aresa i boginje Afrodite (koji se u starosti pretvaraju u zmije), a mi, ovdje, možemo predstaviti tzv. autohtonu teoriju po kojoj se ilirska kultura formirala na ovom tlu na temelju starijih broncanodobnih kultura. Vjerujemo da je bio moguc kontinuitet izmedu kultura broncanog i željeznog doba na cijelom Balkanu pa tako i na srednjodalmatinskom podrucju o kojemu ovdje govorimo. Sigurno je da je ilirsko pleme Delmata tijekom III. i II. stoljeca pr. Kr. naselilo podrucje izmedu Krke i Cetine spustivši se iz unutrašnjosti te okruživši isejske faktorije, medu kojima Salonu. Glavni delmatski grad i dalje je ostao Delminium pa su Rimljani slali poslanstva ne bi li smirili delmatske upade u primorske gradove. Nakon odbijanja pregovora od strane delmatskih voda, Senat je odlucio zapoceti rat protiv iznimno hrabrog i ustrajnog delmatskog plemena. Rat je trajao više od stoljeca i pol jer su Delmati, bez obzira na poraze, u više navrata dizali ustanke ili manje pobune. Posljednji veliki otpor (od 35. pr. Kr. do 32. pr. Kr.) pružili su Oktavijanu koji je, nakon pohoda po unutrašnjosti, došao pod Andetrium i Setoviju pod cijim je zidovima trajala posljednja delmatska bitka za opstojnost i nezavisnost. Delmati su izgubili ne prihvativši okupaciju, ali su još samo jednom, 12. godine pr. Kr. uspjeli nakratko zauzeti Salonu. Konacno su pokoreni nakon panonsko-delmatskog ustanka (Batonovog) od 6. do 9. godine koji je ugušio Oktavijanov posinak, buduci car Tiberije. Da sacuvaju mir Rimljani su na ovom podrucju zadržali dvije legije – VII. i IX. Sedma je legija imala sjedište u Ardubi (Gardun kod Trilja), a Deveta u Burnumu (Ivoševci kod Kistanja). Iliri su tada bivali romanizirani, pa iako su, ubuduce, svi natpisi koje nalazimo na njihovu podrucju pisani latinskim jezikom, oni su zadržali narodna imena u nazivima brdâ, vodâ, imanjâ, osobnim imenima… Za naš rad to je neobicno znacajno jer se dio imenâ ilirskoga korijena zadržao u Klisu do danas bez obzira na velike migracije koje su se dogadale u ovom kraju zbog njegove burne i krvave prošlosti.

Gradine
Iliri su gradili utvrdenja, tzv. gradine, ciji ostatci izranjaju do danas pred našim ocima skrivajuci svoje tajne. O ilirskim naseljima opcenito se malo zna, mnoga su neistražena, ali se nešto više zna o gradinama. Je li u Klisu postojalo kakvo ilirsko (delmatsko ili koje starije) naselje danas možemo samo pretpostaviti. Vjerujemo da su iliska plemena nastavali šire kliško podrucje jer je ono bilo nastanjeno i u mlade kameno doba što znamo iz tvarnih nalaza (iz tzv. impresso keramike pronadene u spilji Krcina kod Mihovilovica), a posebno zbog konfiguracije tla vrlo povoljne za stocarstvo, posebno za ovcarstvo i kozarstvo, glavno ilirsko zanimanje. Ako tomu dodamo vrijednost pitke vode (Jadro, potoci, bunari) i stratešku važnost Mosora, Kozjaka te hridine na kojoj je kasnije podignuta tvrdava Klis, možemo sa sigurnošcu govoriti o ilirskim naseljima na kliškom podrucju. Osim toga, ovdje nalazimo nekoliko vrlo znacajnih nalaza koji potkrjepljuju ove tvrdnje. Ilirska naselja gradena su na planinskim zaravancima ili visoravnima kakve planine obicno na njenim južnim osuncanim padinama. Hrvati su ostatke takvih, ogradenih suhozidom, naselja nazvali gradine, dok su ih Rimljani, zato što su bili utvrdeni, nazivali castellumima. Osim što su ta utvrdena naselja u prvom redu imala obrambenu ulogu, vecina ih se izgradena iznad dolina te su bila važna motrišta, ali je njihov položaj omogucavao stanovništvu gospodarski napredak. Gradine su bile opasane, obicno, jednim redom suhozida, a starije od njih bijahu slabe obrambene moci. Osim gradine u Klis Kosi Iliri su nam ostavili i nekoliko reljefa što prikazuju božanstvo Silvana, latinizirano ilirsko božanstvo kojemu se pripisuju i drugi nazivi ili epiteti: Vidasus (u paru s Thanom, odnosno Dianom), Silvanus – Magla, Silvanus – Messor (žetelac). Ovo šumsko božanstvo kozoliko je pa s njim u vezi danas tumacimo naziv Kozjaka, ali i grckoga grada Tragurija (današnjeg Trogira) (grc. tragos – jarac; oros – brdo). Reljef s njegovim likom pronaden je na podrucju Peruce gdje je božanstvo prikazano samo dok mu je sa strane isklesano stablo. Na glavi su mu kozje uši. Ponajviše iz salonitanske okolice potjecu reljefi koji prikazuju Silvana s nimfama, a kliški prikaz Silvana s nimfama prikazuje golobradog mladica što sjedi na litici svirajuci frulu te tako ne pleše u kolu s nimfama. Na ovom je reljefu teško raspoznati kozje noge te možemo samo pretpostaviti da ih je izvorno imao.

DOLAZAK HRVATA
Salona je, a zasigurno i Klis kao rubno salonitansko naselje, pripadao Bizantskom carstvu, te je, buduci središtem provincijske pokrajine teško osjecao stranacke bune i razmirice, nemire, raspadanje vojske i vrlo slabu upravu (Bizantskim Carstvom vlada Foka: 602. – 610.) koja nije mogla spasiti neminovni raspad nekada mocnoga carstva koje se više nikada ne ce dignuti iz pepela (Salona je preplavljena izbjeglicama iz Sirmiuma koji je pao 582. godine). Romansko pucanstvo izbjeglo iz unutrašnjosti, iz krajeva koje su Avari i Slaveni vec opustošili, širilo je defetizam medu domacim pukom, a o moralnoj propasti svjedoce same rijeci papine upucene 594. godine dakonu Sabinijaninu kojima kori nasilje i podmicivanje Maksimovo (aktualnog salonitanskog biskupa) u kojem kaže: nam homines gloriosi viri patricii Romani ab eo praemia acceperunt, eumque ordinari fecerunt, ut Antonium subdiaconum et rectorem patrimonii nisi fugisset occiderent. Stranacki život i nesloga doveli su do slabljenja obrambene moci grada koji je vec prošao zenit slave za vrijeme rimske vladavine. Na ruševinama salonitanskim izrast ce uskoro solinska svjetlost i velicina doseljenika, staro hrvatsko kraljevstvo. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (913. – 957.) govoreci o tom sudbonosnom vremenu dolaska Hrvata piše o kliškom klancu gdje se okupljala vojska što je stražarila, najvjerojatnije na Cetini, cuvajuci Salonu. Vec je Prokopije pisao o uzvisini “na kojoj leži grad”, odnosno o klancu koji je u nesigurnim vremenima valjalo zaposjedati. Tako su, po Porfirogenetovim rijecima, Avari i Slaveni zaskocili rimsku posadu te su, preobuceni, prevarili klišku posadu i ušli u grad odakle su imali nesmetan prolaz do Salone koju su lako osvojili povukavši se iz zapaljenoga grada. Salonitanci su se povukli nakon tih nekoliko dana opsade te su u “ocajnim prilikama” kada “biskupa nema, rektor beskoristan, puk raspušten” (o ovom dogadaju piše Toma arcidakon) nemaju izlaza te spas traže u izbjeglištvu. Neko vrijeme ovaj je slavni grad gotovo nenaseljen jer se Hrvati naseljavaju po njegovim predgradima i u okolici, vojno poraziše Avare koji se nakon toga povlace u Panoniju gdje tijekom VIII. stoljeca potpuno išcezavaju iz povijesti. Naseljenu zemlju nakon dolaska Hrvati nazivaju svojim imenom, a povijesni izvori govore da se u to doba Hrvatska sastojala od Bijele i Crvene Hrvatske. Bijela se Hrvatska prostirala od Raše do Neretve, a Crvena od Neretve do Bojane. Na podrucju Bijele Hrvatske živjelo je dvanaest hrvatskih plemena, a na teritoriju Crvene Hrvatske trinaest pa je znakovito da suvremeni hrvatski grb ima dvadeset i pet polja (12 srebrnih i 13 crvenih). Tijekom vremena od ove dvije hrvatske cjeline, ukljucujuci bizantsku temu Dalmaciju, nastat ce Dalmatinska Hrvatska koje kralj Tomislav nakon pobjeda nad Madžarima i Bugarima sjedinjuje s Panonskom Hrvatskom u jedinstvenu kraljevinu. Svoju su državu hrvatski knezovi administrativno podijelili po županijama. Jedna od njih, sa sigurnošcu možemo reci – najznacajnija, postala je Parathalassia ili Kliška županija sa župskim gradom Klisom. Županija je naziv za upravnu jedinicu kojom upravlja župan (iupanus), povjerenik vladara koji upravlja u njegovo ime, a zadržao se stoljecima u Hrvatskoj. U prošlosti se na podrucju Bijele Hrvatske nalazilo dvanaest županija: Ninska, Licka, Podgorska, Sidraga, Bribirska, Kninska, Cetinska, Dridska, Zminjska, Kliška, Imotska i Mokron.
Kliška županija prostirala se od Resnika kod Trogira na zapadu, preko Kozjaka i Mosora na sjeveru, desnom obalom rijeke Cetine do njenog ušca na istoku kod Omiša, te poljickim primorjem preko rijeke Žrnovnice do predjela Dujmovaca na jugu. Smatra se da je obuhvacala naselja i gradove: Klis, Bijace, Ostrog, Solin, Mravince, Selo (Sumpetar), Gradac…, a granicila je sa cetiri županije: Dridskom, Zminjskom, Cetinskom i Mokronom. Doseljenje Hrvata najznacajniji je dogadaj u kliškoj prošlosti jer Klis postaje vladarski posjed te jedno od središta starohrvatske države, a sam knez Trpimir ga spominje u svojoj ispravi iz 852. godine kao svoje imanje – dvor. Pod Klisom, u Rižinicama, knez je Trpimir dao podici crkvu i prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj o cemu svjedoci pronadeni kameni ulomak s uklesanim kneževim imenom i titulom (… pro duce Trepimero… – …molite za kneza Trpimira…). Znanstvenici, ispravno, pretpostavljaju kako je knez Trpimir podrijetlom iz ovoga kraja (Kliške županije) jer je mogao darovati samo svoju rodovsku zemlju, a u navedenoj ispravi on daruje svomu kumu, nadbiskupu Petru, zemlju koja se nalazi u Kaštelima ili blizu njih. Neven Budak kaže: “Zemlje koje su bile osnova vlasti i moci Trpimirovica mogle su potjecati iz dva izvorišta: ili su bile baština roda, ili su bile dio nekadašnjeg carskog fiska što se sada našao u rukama hrvatskih vladara (…) U Klisu je stolovao Trpimir, pa možemo cak pomišljati da se njegov rod uzdigao do najviše casti u Hrvatskoj zahvaljujuci tome što je u svojim rukama imao kljucnu utvrdu…” Klisom je tada, bez obzira je li hrvatski vladar boravio u njemu ili u kojemu drugom posjedu, upravljao župan, stanovito vrijeme i njegov sudac. O tomu svjedoce prijepisi isprave hrvatskoga kneza Muncimira iz 892. godineu kojoj je kao svjedok potpisan kliški župan Sibidrag. U Sumpetarskom kartularu (oko 1090. godine) u tzv. “Bilajskom sporu” oko zemljišta u poljickom primorju navodi se kliški sudac Volen. Tijekom srednjega su vijeka društvene prilike pretpostavljale da su stanovnici Kliške županije uglavnom bili slobodni seljaci, poljodjelci, stocari i ribari, a crkvi su placali desetinu dok su svoje obveze prema vladaru izvršavali vojnom službom, placanjem poreza te uzdržavanjem vladarske obitelji i njene pratnje, dok je župan, kao vladarov službenik na ovom podrucju, imao svu upravnu, sudbenu i vojnu vlast. Danas se ne može pouzdano reci gdje se nalazio vladarski dvor (curtis), ali postoje najmanje dvije pretpostavke. Po prvoj vladarski dvor nalazio se na mjestu današnje tvrdave Klis, na prostoru pogodnom za obranu, ali i dominirajucem mjestu nad cijelom okolicom. Druga je mogucnost da je vladarsko imanje-dvor bio u Kliškom polju što ne mora znaciti da je dvor bio na podrucju mjesta Klisa, vec je mogao biti i u Solinu, koji je kao tada malo naselje doista bio u Kliškom polju. Tako je kralj Petar Krešimir IV. u svojoj povelji tvrdio kako drži uzde kraljevstva svoga blažene uspomene djeda kralja Mihajla Krešimira III. i oca kralja Stjepana I., koji sretno pociva u Kliškom polju (avi mei beatae momoriae Cresimiri regis, patrisque mei regis Stephani in Clisio campo feliciter quiescentis habenas regni retinens) (po nekim tumacenjima umjesto rijeci Clisio piše Elisio – polju mira). Treca je mogucnost da je vladarsko imanje bilo na prostoru uz gornji tok rijeke Jadra, negdje na jednoj od uzvisina iznad suvremene tvornice cementa. Kako je na tom lokalitetu arheološkim istraživanjima potvrdeno starohrvatsko groblje iz X. ili XI. stoljeca gdje su pronadeni i zlatni predmeti, možda je to mjesto curtis nostrae. U neposrednoj blizini izgradena je i crkva sv. Petra i Mojsija, krunidbena bazilika kralja Zvonimira te nas to, možda, upucuje na lokalitet kraljevskoga dvora. Uglavnom, po nama dva su prostora pogodna za vladarsko imanje: blizina izvorišta Jadra ili tvrdava Klis, no bez arheoloških istraživanja ovih lokacija nije moguce ništa ustvrditi. Sigurno je jedno da je Kliška županija kolijevka hrvatske dinastije Trpimirovica te da su Trpimirovici posjedovali velik dio teritorija (teritorium regale) ove županije te je nesporno da je na njenom tlu vladarska obitelj imala imanja-dvore u Bijacima i Solinu, a vjerojatno središnji dvor u samomu neosvojivomu Klisu.

KLIS OD XIII. DO XV. STOLJECA
Nakon propasti hrvatske narodne dinastije Klis ne gubi na znacenju, vec mu se znacaj u nemirnim stoljecima srednjega vijeka povecava zbog njegovog strateškog znacaja. Tako je Klis bio u kraljevskim rukama (dinastije Arpadovic), odnosno u rukama njihovih knezova, banova, ali su neki od njegovih upravitelja bili samostalni i upravljali su gradom po svom nahodenju. Knez Domald je vladajuci Klisom od 1221. do 1227. godine zlostavljao splitske gradane plijeneci im stoku i odvodeci ih u ropstvo. No, Splicani su mu uzvratili istom mjerom jer je i sam bio uhvacen, zasužnjen, ošišan te na magarcu doveden u Split. Tijekom razmirica medu hrvatskim velikašima te stalnih parbi za pojedine utvrdene gradove, od kojih je Klis bio jedan od najvažniji jer je nadzirao trgovinu srednjodalmatinskih gradova sa zaledem i Bosnom, vladala je velika nesloga u kraljevstvu koje je oslabilo da se nije moglo oprijeti strašnoj opasnosti s istoka. Divlji su Tatari, naime, u bujici rušili sve pod sobom. Njihova je laka konjica uspješno pobjedivala europske teške konjanike i slabo organizirane vojske, medu ostalima i slabu vojsku kralja Bele IV Arpadovica. Kralj Bela je odmah napustio Ugarsku pobjegavši u Austriju odakle je, opljackan, došao u Zagreb dodijelivši Gradecu 1242. godine Zlatnu bulu. Svoju je obitelj poslao u Split, no neprijatelji Splicana su kraljici savjetovali neka se s djecom skloni u utvrdeni Klis. Bela je odmah potom došao u Klis, ali je pobjegao u Trogir ostavivši branitelje u Klisu pod vodstvom župana Brativoja i kneza Butka Julijanova. Tatari su, pod vodstvom Kaidanovom, u ožujku 1242. godine pod Klisom doživjeli prvi europski neuspjeh te se vratiše svojim azijskim stepama. Nakon povratka u Klis kraljici Mariji u njemu umriješe dvije kceri Margarita i Katarina te ih pokopahu u maleni sarkofag koji smjestiše nad glavna vrata katedrale Sv. Duje u Splitu.
U to doba zaredala su neprijateljstva izmedu Splita i Klisa jer su Klis i Trogir na kraljevoj strani, a Split je u rukama kraljevih protivnika. Klisom upravljaju kraljevi župani i kaštelani, a cesto u njemu borave i hrvatski banovi. Poslije smrti Bele IV. Šubici Bribirski postaju gospodari Hrvatske južno od Gvozda. Juraj I. Šubic najradije je stolovao u Klisu odakle je nadzirao primorske gradove. Knez Juraj I. umire 1302. godine, a 1304. godine u Bosni ubijaju njegova brata Mladina I. te njegov drugi brat Pavao I. u Klis postavlja svoga sina Jurja II. Nakon Pavlove smrti ban postaje njegov sin Mladin II., ali zavist hrvatskih velikaša stvarala je nered u Hrvatskoj gdje su dalmatinski gradovi, šurujuci s Mlecanima, ustajali protiv svoga bana. Banu je jedini oslonac bio u Klisu odakle je njegov brat Juraj II. pružao vojnu pomoc prijeteci i Splitu i Trogiru. Kada je nakon bezbrojnih parbi, nemira, pobjeda i poraza 1330. umro knez Juraj II. Šubici su držali u svojoj vlasti samo Klis, Skradin i Omiš. Najstariji Jurjev sin Mladin III. Šubic (“štit Hrvata”) vladao je Klisom od 1330. do 1348. godine te je najznamenitiji Šubic Kliški. Mladin III. je sklopio mirovne ugovore s okolnim gradovima, a posebno je dobre odnose njegovao s Trogirom. U Klisu je udao sestru Jelenu za Vladislava Kotromanica. Taj velikaški par dao je povijesti prvoga bosanskoga kralja hrvatske krvi, Tvrtka I. Kotromanica. Mladin III., medutim, bez obzira na diplomatske uspjehe nije mogao sacuvati svoj rod od propasti jer ga je jedini ostao braniti. Pred smrt vjencao se s Jelenom, sestrom srpskog vladara Dušana Nemanjica, ali ni ta veza nije mogla pomoci propasti njegove loze. Knez je Mladin III. 1348. godine umro od kuge te je pokopan u trogirskoj katedrali. Nakon njegove smrti Šubicke traže Klis za svoj rod: Katarina Dandolo, žena Pavla III. za Mletke, Jelena, Mladinova žena, za svoga brata Dušana, a Jelena, Mladinova sestra, za svoga sina Tvrtka I. Nakon višegodišnjih diplomatskih igara, ali i bitaka izmedu zainteresiranih vojski, Klis postaje ponovno gradom hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovica I Anžujskoga.
No, krajem XIV. stoljeca Klišani primiše vlast Tvrtkovu te su kliški plemici u poslanstvu na Tvrtkovu dvoru u Sutisci 1387. godine gdje dobivaju stare povlastice koje su imali za vrijeme Šubiceve uprave. Da bi osigurao svoju vlast u Klisu, a samim tim i nad Splitom, Tvrtko posla vojsku da zaposjedne grad. Osim toga u Klis je stigao Ivan od Paližne, prior vranski, siloviti ratnik u Tvrtkovoj službi i jedan od hrvatskih ustanika protiv kraljica Elizabete Anžuvinske i njezine kceri Marije, koji je Klisom upravljao od 1387. do 1391. godine. To su bili teški dani za Split odakle gradani traže zaštitu od kralja Sigismunda jer su “Bosna i Klis puni naših zarobljenika, plijena i otkupa za zarobljenike.” Želeci pokoriti dalmatinske gradove Tvrtko I. šalje na njih vojsku na celu s Vlatkom Vukovicem, no kobni ih dogadaji vracaju u Bosnu. 1389. godine, naime, Tvrtko je poslao vojsku na Kosovo gdje su sudjelovali u srpskom porazu u srazu s turskom silom. Te je godine Tvrtkovu odsutnost iskoristio Sigismund te je njegov ban Ladislav od Lucenca zavladao Klisom, ali ga je Tvrtko vratio odmah sljedece godine. No, Tvrtkova moc nije potrajala zadugo te je ban Nikola Gorjanski u Sigismundovo ime opet vratio Klis pod hrvatsko-ugarsku krunu 1394. godine.. Od 1401. do 1434. godine Klis je pod upravom Ivaniša Nelipica koji se nazivao “knezom cetinskim, kliskim, ramskim i omiškim”. Nakon Ivaniševe smrti Klis je baštinio, po supruzi, Ivan (Anž) Frankopan, ali kralj, ne želeci da Frankopani još više ojacaju, na njega šalje Matka Talovca koji je od Frankopanove udovice dobio Klis mirnim putom. Matka je naslijedio Petar Talovac, a ovoga Vladislav te su oni držali grad sve do 1458. godine. U drugoj polovici XV. stoljeca postalo je jasno da ce se za kršcansku Europu ubrzano poceti odvijati nemili dogadaji, a stvari su se pocele ubrzavati nakon 1463. godine, nakon pada Bosne u turske ruke. Hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin, sposoban vladar, na kljucna mjesta postavljao je u prvom redu sebi vjerne, ali sposobne ljude. Ban Pavao Spirancic zatražio je za sebe utvrdene gradove u dalmatinskom zaledu (Knin, Sinj i cacvinu) i Klis te ih je dobio, ali umire vec 1463. godine. Osim Turaka opasnost za Klis i hrvatski puk bijaše i Venecija jer su Mlecani stalnim diplomatskim igrama, mijenjajuci strane, stalno pokušavali prodrijeti što dublje u hrvatski posjed. Klis im nije znacio samo motrište na Split, Trogir, Kaštela i Zagoru, nego neosvojivu tocku koja se odlicno uklapala u njihove planove prodora u dalmatinsko zalede. Do poraza hrvatske vojske od Turaka na Krbavskom polju (1493. godine) Klisom su se izmjenjivali upravitelji u kraljevo ime: od Ivana Tuza od Laka, preko Žarka Vlatkovica, Pavla Tara do Žarka Dražojevica da bi neposredno nakon poraza hrvatske vojske na Krbavi Klisom upravljao stanoviti kapetan Atanazije. Hrvatski je Klis u najvecim iskušenjima. Na njega udaraju i Turci i Mlecani, od prekovelebitske Hrvatske ne može dobiti pomoc, a Europa nijemo gleda kako snažna turska vojska vrši priprave za udar na jednu od najvažnijih europskih obrambenih tvrdava toga doba. U vrijeme dok Europljani otkrivaju Novi svijet u Klisu se nepovratno gasi jedno doba relativne sigurnosti i blagostanja. Hrvatima je u sljedecim stoljecima preostalo ginuti za oslobodenje domovine u neprestanim sukobima s Turcima .

GODINA 1537.
Svemogi Bože moj, kim svaka postaju,
odvrati jur gnjev tvoj ter pomiluj naju.
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk,
gdi trpi nevolju svak cas od turskih ruk.
Luge, sela, grade popliniv s’žegoše,
muže, žene, mlade svezav povedoše.
(M. Marulic – Molitva suprotiva Turkom)

Krajem petnaestoga stoljeca turska je vojska provalila preko Bosne do hrvatskih zemalja. U to vrijeme teškog stanja u državi, nakon smrti kralja Matije Korvina, hrvatski je narod pretrpio i velik poraz od turske vojske na Krbavskom polju gdje je poginulo ili zarobljeno više od trinaest tisuca vojnika. Nakon te pobjede Turci ne osjecaju prepreke za svoje pohode prema moru. Zalijecu se prema Trogiru, napadaju Sinj, Knin, Klis. Iz sjeverne Hrvatske gradovi na njenom jugu ne mogu dobiti pomoc jer je vojska oslabljena gradanskim ratom i porazom pod Udbinom, a Turci kontroliraju sve ceste i prolaze prema moru. Da bi ucvrstili svoj položaj na razmedi izmedu dalmatinske obale i zaleda prema Bosni i putovima koji vode u hrvatsku unutrašnjost, trebali su snažno uporište za svoju vojnu silu. Najbolje mjesto koje ce im pružiti stratešku prednost u odnosu na Veneciju i hrvatsko-ugarskog kralja je Klis. Odluciše ga, stoga, uzeti.
Venecija je prijecila pomoc Klisu, a kralj Vladislav II. Jagelovic je bio toliko slab da je od samih Mlecana tražio pomoc. Ban Petar Berislavic, Trogiranin slao je u poslanstva Splicanina Tomu Nigera ne bi li dobio pomoc za vapijuci hrvatski narod. No, pomoc nije dobio. Vetranovic je tada oslikao hrvatsku svakodnevnicu poznatim stihovima: ” I vašoj državi, ku nogom poplesa –
Ni jednog ne ostavi hrabrenog viteza –
Nego sam Klis ostaje, u ki se uzda puk, –
Vaj, drazi Klišani, ali vi ne znate –
Što su zli krstjani, a u njih se uzdate.”

Uzalud su Hrvati tražili od europskih vladara da se zajedno odupru turskoj najezdi. Knez Bernardin Frankopan zatražio je od Nijemaca: “Molim vas u ime citave Hrvatske, štoviše u ime svega kršcanstva, da vec jednom pružite pomoc toj zemlji koja, cemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale, sve od onoga dana kad je Carigrad pao.” Uzalud, jer su europski vladari slabi i razjedinjeni, feudalna anarhija ostavila je traga, pa iako u to doba Columbo odlazi na najvece putovanje milenija, a europska znanost i umjetnost napreduje koracima od deset milja, u našoj poharanoj zemlji padaju gradovi jedan za drugim.
Klis zapocinje svoj epski život pocetkom XVI. stoljeca. U to doba, naime, postalo je jasno da nece stici nikakva pomoc – niti u ljudstvu, niti u vojnoj opremi, niti u novcu. Poznato je da je knez kliški tada bio Dujam Žilicic (1520. godine), a nešto kasnije znamo za potknezove Cimbrica i popa Šimu (1532. godine), a kaštelani su stanoviti Atanazije (1494.) i Ivan Križanic (1514.). Kao župan se spominje 1518. godine neki Dimitrije. Koliko je Klis imao tada stanovnika, teško je danas govoriti sa sigurnošcu. Ovdje, navodeci, neke važnije osobe što su morale imati udjela u obrani Klisa od Turaka, odnosno u diplomatskim odnosima s njima i Mlecanima, pregovorima i svim drugim akcijama poduzimanim da se spasi hrvatski puk u Klisu i primorju, dolazimo do najznacajnijeg kliškoga kneza, kapetana kliškog i branitelja Petra Kružica.

PETAR KRUŽIĆ, KNEZ I KAPETAN KLIŠKI
Petar je Kružic rodeni Poljicanin, iako o njegovu podrijetlu imamo i drugih mišljenja. U prilog tomu mišljenju ide cijela politicka situacija u Dalmaciji te odnosi Poljicke kneževnine prema Turskoj, Veneciji i hrvatstvu. Naime, tijekom mnogih bitaka protiv Turaka pod Klisom, redovito su se isticali pojedini Poljicani te smatramo da je Petar Kružic doista odgojen u staroj hrvatskoj poljickoj plemenitoj kuci. On je vec pocetkom stoljeca (1513. godine) bio u Klisu obavljajuci stanovitu vojnicku dužnost – vjeruje se da je bio potkaštelan da bi ga ban Petar Berislavic imenovao kapetanom grada Klisa. Dok je Petar Kružic bio kliškim kapetanom, u podgradem je vladao knez Dujam Žilicic te ga je Kružic osobito morao paziti jer je ovaj bio sklon predati (prodati!) Klis Turcima koji su na prvu ozbiljniju opsadu Klisa poduzeli vec 1515. godine pod vodstvom Skender-bega Ornosovica. Taj pokušaj nije urodio plodom pa se Turci tek za nekoliko godina, tocnije 1520. godine, ponovno upucuju osvojiti Klis, no tada u njemu nalaze “kapetana i kneza kliškog” Petra Kružica, a ne Žilicica u podgradu sklonog izdati grad, te njihova nakana propada i ovoga puta. Kružic je doživio opsade odmah sljedece godine, ali se Makut-paša morao povuci sa svojih 2000 vojnika te se morao zadovoljiti paljenjem i pljackanjem podgrada. 1522. godine su poraz doživjeli Hasan-paša iz Mostara i Mehmed-beg, hercegovacki sandžak-beg, ali je njihovu silu suzbio drugi hrabri Poljicanin Petar Novakovic sa samo trista branitelja. Uskoro su Turci, dobivši novog sandžakbega, poceli opsežnije priprave za osvajanje Klisa. Mehmed-beg Mihalbegovic je, naime, 1522. odlucio skršiti sav otpor koji su branitelji maloga grada pružali turskoj vojsci koja nije naucila trpjeti poraze, a posebno u vrijeme velikih sultana-osvajaca Selima I. i Sulejmana II. Mehmed-beg je poslao svoga zamjenika Mustafu neka s 3.000 vojnika opkoli Klis cime je zapocela višemjesecna opsada. Kružic je, ne mogavši diplomatskim putom osigurati pomoc za svoje branitelje, iz Senja je doveo Grgura Orlovcica, s kojim je dijelio senjsku kapetaniju, te tisucu i petsto vojnika na cetrdeset brodova. Kružic i Orlovcic su jurišem probili turske redove i oslobodili branitelje turske opsade istovremeno otevši Turcima tri topa. No, nakon te sjajne pobjede tek su uslijedile velike nevolje za hrvatski narod. Ivan Zapolja, nekadašnji takmac kralja Matijaša Korvina, opet se snažno upleo u politiku. Mnogi Hrvati su nezadovoljni vladavinom Ludovika II. Jagelovica buduci da je bio slab vladar koji se nije mogao oprijeti Sulejmanu II. No, nakon 29. kolovoza 1526. godine postalo je jasno da se hrvatski narod bez pomoci drugih zemalja nece moci obraniti od turske vojske. Ludovik II. je, naime, potucen na Mohackom polju, on sam je bježeci poginuo, a u bici je opet izginulo mnoštvo hrvatskih vitezova, a medu njima i Grgur Orlovcic. Nakon toga drugoga velikog poraza, kada je izginula vec druga generacija hrvatskih branitelja (Krbavsko i Mohacko polje u vremenskom razmaku od 31 godine), Hrvati biraju svoga vladara te se, po tko zna koji put, dijele izmedu sebe. Jedni biraju za kralja ostarjelog Ivana Zapolju, a drugi Ferdinanda Habsburga. Nakon toga uslijedio je gradanski rat. U tom medusobonom metežu i ratnom vihoru Kružic je morao sam brinuti i financirati obranu Klisa. Od Ferdinanda je zatražio da mu pomogne ili ga oslobodi službe, ali je to ovaj odbio. Kružic je trebao ostati vjeran njegovoj kruni i braniti njegove gradove: Klis i Senj. Videci kako Klisu ne stiže pomoc Husref-beg je (1528.) zatražio od Klisa da se preda, ali je to odbijeno. Tada se dogodio poznati megdan izmedu Miloša Pariževica i Turcina Bakote na Parhnoj poljani, sjeverno od kliške tvrdave, gdje je Pariževic pobijedio ušavši u legendu. Na spomen njegovoj pobjedi taj se kliški predio do danas naziva Megdan.
Kružic je imao neprijatelje i u Turcima i u Mlecanima i u nedostatku streljiva, hrane i novca, a kralj mu nije slao pomoc. Turci su, videci da bi Klis mogao pasti u njihove ruke, 1530. poduzeli znacajne radove utvrdujuci i gradeci kule na prilazima Klisu. U Konjskomu, selu sjeverno do Klisa izgradena je kula u koju su namjeravali smiještati pricuvu, ujedno prijececi komunikaciju izmedu Klisa i Neorica. Druga je kula izgradena u Grlu, najvjerojatnije je podignuta na podrucju nekada zvanom Viskatac, a nalazila se na mjestu koji je kontrolirao prijevoj izmedu Mosora i Kozjaka, odnosno motrila je na nekadašnji karavanski put. Treca je kula podignuta na Kozjaku (danas: Kulina) iznad mjesta koje, danas, nosi patronimiske nazive Odžici i Meštrovici. Ova je, danas gotovo srušena, okrugla kula nadgledala put (vrlo uzak i uvijek teško prohodan) kojim se iz Zagore moglo doci u Solin. Kružic je mogao slobodno u Kaštela i Solin i uzmaknuti ili se predati. Toma Niger je vec drugi put donio hranu i streljivo te pomogao da se grad oslobodi i nakon Orlovciceve smrti ostao je jedina snažnija potpora Kružicevim nastojanjima. Sljedece godine (1531.) vidjevši da je moguce opkoliti Klis sa svih strana Husref-beg je na istocnim salonitanskim bedemima podigao utvrdu kojom je zatvorio sve putove iz Splita prema Klisu. Zapovjednik solinske utvrde Malkoc-beg dobro ju je opskrbio ocekujuci da ce Kružic prvo na njega udariti. Tako se i dogodilo. Naime, Kružic je vracajuci se od pape Klementa VII., u Anconi saznao da je Klis u rukama Mlecanina Nicole Querinija koji je nagovorio dio posade da mu preda tvrdavu, da bi u nju uveo Poljicane, a onda naredio potknezovima Cimbricu i popu Šimunu da napuste grad, a s njima i dijelu vjerne Kružiceve posade koji se protivio predaji Mlecima. Kružic je u kod Šibenika došao Tomi Gvozdanovicu, izbjeglici iz Klisa, i naložio mu da otme Klis. Gvozdanovic je vrativši se u grad, iskoristivši otsutnost Querinija i njegovih vojnika, pobunio puk. Querinijeve pristaše su pobjegle, a Kružic je vrativši se dao posjeci sve Turke osim sandžak-bega. Tada su topovima srušili solinsku utvrdu i 17. rujna 1532. godine ubili sve Turke u njoj. Nakon toga je Kružic vodio napad na tvrdavicu cacvinu, provalio u nju i pobio svu posadu, a utvrdu zapalio. Ti su uspjesi Kružicevih vojnika imali velikog odjeka medu pukom koji je vjerovao da ce Kružic uspjeti obraniti Hrvatsku od napada; sve je manje prebjega iz ugroženih mjesta, a ovi, gerilski, pothvati ucvrstili su Kružicevu kapetaniju te je dobivao brojne istomišljenike, suradnike i suborce u svojim nastojanjima. Medutim, turska se vojska nije namjeravala odreci Klisa jer su istambulski stratezi u njemu vidjeli odskocnicu za trajnu vladavinu nad srednjom Dalmacijom. Zbog toga su 1534. godine Mehmed-beg Mihalbegovic, tada vec bosanski sandžak-beg sa Piri-begom, hercegovackim sandžak-begom gotovo mjesec dana topovima tukli tvrdavu Klis, ali opet bezuspješno. Sljedece, 1535. godine, Turci su pokušali, pocetkom veljace, sa starom taktikom, potkupljivanjem, osvojiti Klis, ali nisu uspjeli, kao ni 1536. godine kada im ni pomoc splitskog kneza Urbana Bollanija nije pomogla. Gazi Husref-beg je iste godine, u rujnu, pod Klis doveo tursku vojsku koja je obnovila kulu iznad Ozrne, istocno od tvrdave Klis, podigao srušenu utvrdu u solinskoj Gradini te trecu izgradio u Kucinama, pod Mosorom, istocno od Klisa cime je prijecio prolaz preko Mosora od strane Stobreca i Kamena. Kružic je doveo iz Senja vojsku kralja Ferdinanda I., sedam stotina papinskih vojnika i nešto uskoka, ukupno manje od 3.000 vojnika. Dok je turska vojska gradila utvrde, prilazne putove i prijecila prolaz do Klisa paleci polja i odvodeci stanovništvo u ropstvo, Kružic je morao, osim vojnika, u Klis dovesti hranu i streljivo. 1537. godina zapocela je strašnom zimom; u Klisu je nestajalo hrane, streljiva je sve manje; moral branitelja je sve slabiji jer moraju ginuti za vodu buduci da cisterne u tvrdavi nisu dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovacu, Tri kralja, Badanu, Ilijino vrilo); medu braniteljima došlo je i do nehumanih postupaka.
Kružic se nocu izmedu 11. i 12. ožujka 1537. godine, uoci blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeci pomoc gradu kojeg je branio više od dvadeset godina. Prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa te je, u prvom naletu, srušio utvrde na Ozrni i Kucinama, a nakon toga navalio na solinsku Gradinu ne znajuci kako je jaka njena posada. Murat-beg Tardic, Hrvat, šibenska poturica i Malkoc-beg, vodeci 2.000 konjanika i nešto pješaka napalo je Kružicevu vojsku.
Kružic se borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Strani placenici, iako dvostruko brojniji od Turaka, odmah su pobjegli na brodove. Kružic je sa svojih dvjestotinjak ljudi davao otpor desetorostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se ukrcali.
Medutim, brod pretrpan ljudima i opremom, nasukao se na pješcano dno i Turci su opet žestoko napali. U tom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružica odsjekavši mu glavu koju je Murat-beg Tardic slavodobitno nataknutu na koplje donio pokazati kliškim braniteljima. Ostavši bez svoga kapetana, kliški se branitelji povukoše i napustiše Klis. Vecina ih ode u Senj, u sjedište svoje kapetanije, te nastaviše borbu protiv Turaka u desetljecima koja su uslijedila – kao senjski uskoci. Kružic je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka, a grob mu se nalazi i danas pred oltarom s oltarne desne strane. Kršcanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvecih branitelja, ali je mogla uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, uživati u novim prekomorskim posjedima, dok su Hrvatima namijenili cinicne rijeci utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružicu hrabreci samoga sebe: “Znajte da smo vec dugo i dosta nastojali pomoci vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje, te se cvrsto nadamo da ce ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena, kao što cete zbilja za malo dana cuti.” Nakon što je kralj Ferdinand Kružicu doista poslao pomoc od tri tisuce vojnika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružic, ne znajuci da je dobio kukavnu vojsku poginuo vjerujuci da mu je ta pomocna vojska dostojna boriti se s hrvatskim uskocima.

TURCI U KLISU
Osvojivši Klis Turci ga odmah uciniše središtem sandžaka (live) koji je u to vrijeme bio veca administrativno-politicka jedinica Otomanskog Carstva. Isprva se Kliško-licki sandžak obuhvacao livanjsko i grahovsko podrucje, Krbavu, kopneni dio Dalmacije od Poljica do velebitskoga Podgorja, a kasnije je podijeljen na dva sandžaka: Kliški i Licki. Novouspostavljeni Kliški sandžak je obuhvacao teritorij zaokružen Drnišom i Vrlikom te preko Bunica, Bilaja i Plevalja do Rame na sjeveru od Neretve. U njemu su uspostavljene staroostrovicka, petrovacka, kljucka (sjedište: Kljuc na Sani) i hlivanjska kapetanija jer su i Turci na pogranicnim mjestima postavljali kapetane. Vec krajem XVI. stoljeca u Klisu je bio postavljen kapetan, a kasnije i u navedenim mjestima. Prvi sandžak-beg kliški postao je njegov osvajac Murat-beg Tardic, a nakon njega Malkoc-beg Karaosmanovic. Kapetan kliški nadzirao je prolaz robe kroz kliški klanac, a njegov dizdar to je radio u selu Konjskom. Valja reci da je osim sandžak-bega u Klisu bio imenovan alajbeg (u suvremenoj vojsci: brigadir), inace zapovjednik spahijama, zatim dizdar i kadija. Od ostalih nižih casnika i docasnika u dokumentima se spominju asapaga, zatim mustahfiza i azap alufedžije. Danas ne poznajemo vecinu imena kliških kapetana, a u više izvora spominju se Ibrahim-aga (1596. godine kada je Klis nakratko osloboden) te Alija-aga (Aliaga). Veci dio stanovništva, koje je živjelo do Kružiceve smrti u Klisu, izbjeglo je u Senj i na srednjodalmatinske otoke, a dio i u Trogir gdje su neki Klišani imali imanja. Turci su, stoga, morali privuci stanovništvo u prvom redu iz gospodarskih razloga, a zatim iz vojno-strateških potreba. Odmah su pokušali uspostaviti živu trgovinu s mletackom Dalmacijom, zauzeli su sve solinske mlinice cime su kontrolirali opskrbu i prehranu Splita žitom. Zemlja koju su osvojili Turci postala je erâzi miri (emirova, sultanova, dakle državna zemlja), odnosno postala je sultanov (carski) has. Erâzi miri je sultan (senior) mogao davati kao feude spahijama (vazalima) ili drugim službenicima. U Klisu su zemlju dobivali spahije, a ti posjedi (feudi) nazivani su timari, zijameti i hasovi. Medutim, timari, a takvi su bili posjedi u Klisu, nisu se mogli prodavati, davati u zakup, nasljedivati i slicno, nego su njihovi posjednici trebali prikupljati svoju rentu i biti odani vladaru. Raja je mogla biti kršcanska (sa sitnim posjedom zvanim baština) ili muslimanska (sa sitnim posjedom zvanim ciftlik) te je placala rentu kao i u drugim podrucjima Osmanskog Carstva u robnom, novcanom i radnom obliku, a kršcani su državi morali placati i porez na glavu – harac ili džiziju, a do polovine XVII. stoljeca i tzv. devširmu, odnosno danak u krvi. Stanovništvo u kopnenom dijelu Dalmacije bilo je povlašteno utoliko što je trebalo placati porez u novcu i uglavnom je bio osloboden placanja ostalih nameta. Kako je Klis bio slabo naseljen i to uglavnom muslimanskim pukom, ono je bilo oslobode.no najtežih davanja, ali je zauzvrat vršilo vojnicku (stražarsku) službu. Stoga su Turci privlacili nadnicare, težake iz Splita i Kaštela i davali im zemlju na obradivanje te pravo na ispašu njihove stoke. Inace je jedan granicni pojas zemlje izmedu turskoga Klisa i mletackoga Splita bio neobraden da ne bi dolazilo do oružanih sukoba. Vec. 1576. godine jedno je mješovito povjerenstvo odredilo granice Splita. Mlecani su pokušavali u više navrata osvojiti Klis, a nalazili su vjerne saveznike u Hrvatima koji su do Klisa pokušavali doci svih 111 godina turske vladavine u njemu. Poduzimali su razne akcije, a najviše su se zalagali prikupiti podatke o snazi grada Klisa te manjih utvrda, cak i cardaka na podrucju sandžaka. Željeli su doznati turske potencijale, snagu pojedinih utvrda s naoružanjem i brojem vojnika, raspored straža i vojnih snaga, podatke o važnijim casnicima i docasnicima te, ako je moguce, planove. Mnoge podatke dobivali su od svecenstva koji su pohodeci podrucja pod turskom upravom crtali i zapisivali podatke, ali mnoge podatke dobivali su od kršcanske raje iz tih krajeva, te od samih potplacenih Turaka. Tako su Mlecani doznali da Turci slabo upravljaju kliškom tvrdavom držeci u njoj slabu posadu, opskrba vodom im je slaba jer nisu izgradili nove cisterne koje bi trebale poslužiti za vrijeme moguceg napada, topovi su im u slabom stanju, ali iako neodržavana, ova se utvrda možda može, po ondašnjim izvješcima, osvojiti sa sjeverozapada, gdje se nalaze vrata, a “s druge strane ne može mu se naškoditi, jer su to nepristupacne zidine.” Najpoznatiji pokušaj oslobodenja Klisa, kada je Klis privremeno bio otet Turcima, uz pomoc dijela turske posade, organiziran je 7. travnja 1596. godine od strane splitskih plemica Ivana Albertija i Nikole Cindra kojima su pomogli uskoci, Poljicani, Kaštelani i Bracani. Sandžak.beg Mustafa je odgovorio opsadom dovevši pod kliške zidine preko deset tisuca vojnika. Klisu i njegovim braniteljima, kojih je tada bilo oko 1500, pokušao je pomoci general Juraj Lenkovic vodeci oko tisucu vojnika i uskoka, ali je i sam bio ranjen te se, poražen, povukao. Klis je predan Turcima 31. svibnja, no ovo je privremeno oslobodenje odjeknulo u Europi te medu domacim stanovništvom i uskocima davši im snažnu potporu njihovim nastojanjima.

USKOCI
Uskoci su, inace, prebjezi koji su iz krajeva paharanih turskim najezdama preseljavali u druge hrvatske krajeve te uskakali u turski teritorij nastavljajuci borbu za svoj narod. Povijesna uloga uskoka nije bila samo u borbi protiv Turaka, buduci da su oni napadali i Mlecane, osobito oni uskoci nastanjeni u Senju, pljackajuci i potapajuci njihove trgovacke brodove. Mnogi su uskoci u Klis došli iz vec pokorene Hercegovine tako da ih tridesetih godina imamo pod Kružicevim vodstvom pod Klisom, a odmah nakon pada Klisa prelaze u Senj gdje ih nalazimo kao vojnike Hrvatske krajine i gradsku posadu koja se formacijski sastojala od cetiri kumpanije. Uskoci su protiv Turaka ratovali zbog osvete, a protiv Mlecana su bili motivirani i bogatim plijenom jer im je taj prihod postao mogucnost opstanka zbog malih i neredovitih placa. Austrija je, takoder, kao i Venecija, kalkulirala s položajem uskoka cesto im ne pružajuci potporu u sukobima s Venecijom. Ovi su uskoci, sudjelujuci s drugim Hrvatima iz Zagore, tijekom kandijskog rata takoder nazivani Morlacima, a narodna im epika posvecuje najljepše stihove hrvatske usmene narodne književnosti te ovdje donosimo kratke životopise poznatih uskoka koji su sudjelovali u vojnim operacijama pod Klisom.

Juraj Danicic, podrijetlom iz Bosne, prelazi u Klis, a nakon pada Klisa prelazi u Senj. Najpoznatiji Danicic je Juraj III. Danicic koji je 1582. godine vodio uskoke zauzeti Klis, Solin i Kamen, no nije uspio, ali mu je zbog toga pothvata ucijenjena glava. 1587. godine poduzeo je pohod u neretvanski kraj, a iste je godine kraljevskim ukazom postao plemic. Sudjelovao je u borbi za Klis 1596. godine. Te je godine u borbama za Klis sudjelovao i najopjevaniji hrvatski epski junak Ivan Vlatkovic, Senjanin Ive. On je, takoder, podrijetlom iz Hercegovine, a po ocu Novaku u dokumentima ga, pored prezimena Vlatkovic, Vlatko, Vlatcovi, Vlacov, Ladko ili Latko, zapisuju Novakovic ili Novakovic-Vlatkovic. Majka mu je bila od Domazetovica. Prvi podatci o Senjaninu Ivi potjecu baš iz 1596. godine za vrijeme zauzeca Klisa gdje se Vlatkovic istakao te je nagraden od nadvojvode Ferdinanda. 1603. godine vodio je uskoke u okolicu Primoštena, a sljedece godine u Liku te u okolicu Zadra, Šibenika, Splita, te opet pod Klis i na Hvar. 1606. godine opet pregovara o zauzimanju Klisa buduci da vodi šest stotina uskoka, ali vec sljedece godine mu Mlecani ucjenjuju glavu na 5.000 dukata. Nekoliko je puta u zatvoru, ali svaki put bježi. 1609. godine knez Nikola Zrinski piše o Vlatkovicu “da se ne boji ni Boga ni vlasti”. 3. srpnja 1612. godine je za primjer “drugima slicna ponašanja” osuden na smrt i pogubljen macem, u prvom redu jer je održavao veze s istaknutim ljudima svoga vremena (npr. sa španjolskim kraljem), ali zbog hrvatskog domoljublja nije bio omiljen medu Habsburzima. Pocetkom XVII. stoljeca istakao se senjski uskok Vicko Hreljanovic koji je s nekim Matom, Klišaninom, vodio 160 uskoka i napadao mletacke brodove. Za vrijeme kandijskog rata u borbama pod Klisom sudjelovali su istaknuti i opjevani junaci Stojan i Ilija Jankovic, Petar i Ilija Smiljanic te Vuk Mandušic. Stojan Jankovic je bio zapovjednik Ravnih kotara u mletackoj službi te je vodio Hrvate prilikom oslobodenja Klisa 1648. godine. Poginuo je 1687. godine. Ilija Smiljanic je tijekom kandijskog rata bio uskocki cetovoda pod Klisom, a poginuo je 1654. godine.

PRIPRAVE ZA OSLOBOĐENJE 1648. GODINE
” Netom kršcanska vojska izade na bojno polje, oni ce joj se sa svojim pukom pridružiti proti Turcim, zapalit ce svoje kuce i razrušiti sela, pak poci gdje im bude naredeno…” U samom pocetku kandijskog rata (1645. – 1669.) vodenog izmedu Venecije i Turske za Kandiju (Kretu) i u našim krajevima vodene su velike priprave za oslobodenje hrvatskih teritorija iz otomanskih ruku. Kako je Kandija igrala, svojim položajem, veliku ulogu u osiguranju plovidbe Sredozemljem, tako je i prostor izmedu Cetine, Krke, Zrmanje i Udbine u prvom redu imao gospodarsko, a onda, svakako, vojno-strateško znacenje za Veneciju. Ovdje pripominjemo da je slabo napucena zemlja pod turskom vlašcu bila loše obradivana, bez dovoljnog broja podložnika, raje, pa su klišku zemlju obradivali Poljicani, Žrnovcani, težaci iz Splita i Kaštela. Turski su nadnicari, sudeci po dokumentima, bili manje izrabljivani od begova i aga, nego od mletackog plemstva u Splitu ili od biskupa. Stoga su, bez obzira na protivljenje mletackog plemstva i Crkve, ipak obradivali turska imanja. Uoci kandijskog rata mletacka je vojska u Dalmaciji imala samo 1070 placenika pješaka i 329 konjanika (prema izvješcu generalnog providura Grimanija), a glavnu snagu imala je u domacem puku, odnosno u 8.000 naoružanih hrvatskih ljudi, uvijek spremnih za obranu. Medutim, za dugotrajne opsade, narodni rat, odnosno vece operacije Venecija nije imala snažnu vojsku. Stoga je Leonardo Foscolo, mletacki general, odlucio ratovati uz pomoc lokalnog pucanstva, Hrvata, pod mletackom i pod turskom vlašcu. Znao je, naime, ako ih pridobije na svoju stranu da ce dobiti vojnike uvijek spremne i vicne ratovanju: primorci su se stalno morali braniti, a zagorci su desetljecima ustanici, uskoci i hajduci. Poraz iz 1537. godine Hrvati nisu zaboravili, odnosno uskocki zavjet da ce se vratiti u Klis. te su u više navrata pokušavali to i ostvariti cekajuci svoju konacnu priliku. Kandijski rat poceo je u Dalmaciji 1646. godine (te godine i Foscolo postaje zapovjednikom), a prvi veliki pothvat pokušava Tekeli-paša neuspjelom opsadom Šibenika (1647.) kada je izgubio 3.000 vojnika. U prvim bitkama i jedna i druga strana su promjenjive ratne srece. Turci osvajaju Zadvarje, ali gube Zemunik i njegovo podrucje (Suhovare, Islam); Mlecani ne uspijevaju osvojiti Skradin, ali uspijevaju uzeti Novigrad i Obrovac, Vranu te napokon Skradin iz drugog pokušaja. U isto vrijeme, ratujuci uz domace primorsko pucanstvo, pregovaraju s Vlasima (Morlacima) oko njihova udjela u ratu znajuci da bez njih ne mogu osvojiti najsnažnija turska uporišta u Dalmaciji: Klis i Knin.